Tržnica Ana je u Zagrebu nekoliko tjedana. Ima malu kuhinju i zna malo riječi. Večeras susjeda dolazi jesti, a tržnica se uskoro zatvara. Ana želi kruh. Na stolu treba kruh. Ulazi brzo i gleda stolove. Marko stoji iza malog stola. Na stolu su jabuke, vreće i novac. Ana pokazuje prstom. Kaže: „Molim, ovo.“ Marko daje jabuku. Ana gleda jabuku pa kaže: „Ne. Ovo.“ Opet pokazuje prstom. Marko daje veliku vreću. Vreća je još dalje od onoga što Ana želi. Marko se smije, ali čeka. Ana kaže: „Ne, ne. Ovo.“ Marko gleda njezinu ruku. Gleda stol. Zatim uzima stvar koju Ana pokazuje. Drži je u ruci i govori polako: „Kruh.“ Ana gleda njega. Kaže: „Krug.“ Marko se opet smije. Kaže: „Dobro. Kruh.“ Ana polako ponavlja: „Kruh.“ Marko stavlja kruh u malu vreću. Zatim u vreću stavlja još jedan. Kaže: „Evo još jedan kruh.“ Ana daje novac. Marko gleda novac i kaže: „Dva.“ Ana pita: „Koliko?“ Marko pokazuje novac. Kaže: „Dva.“ Ana daje dva novca. Marko kaže: „Da. Dobro.“ Ana uzima vreću. U torbi sada ima kruh. Gleda jabuke pa vreću. Kaže: „Hvala.“ Marko kaže: „Nema na čemu.“ Ana ne razumije sve. Razumije „hvala“. Kaže opet: „Hvala.“ Marko zatvara stol. Tržnica je skoro prazna. Ana ide prema vratima. Zastane i gleda vreću. Marko kaže: „Sutra opet?“ Ana ne zna pitanje. Kaže: „Da.“ Marko kaže: „Dobro. Doviđenja.“ Ana kaže: „Doviđenja.“ Vani je večer. Ana ide polako prema kući. Ulica je blizu, ali kuća nije još njezina kuća. U ruci drži malu vreću. Kaže: „Kruh.“ Na stepenicama staje. Čuje vrata iznad sebe. Kod svojih vrata kaže: „Kruh.“ Susjeda je na vrhu stepenica.